• 1
  • 2
  • 3

Deseti put obilježen Dan Marka Milanovića u Stocu 2021.Stolac, 30. travnja 2021. - Već više godina, zapravo od 2012., po deseti put slavi se sv. Misa u stolačkoj župnoj crkvi sv. Ilije proroka, 30. travnja, za dušu svjedoka vjere Marka Milanovića (Kruševo, 1837. – Jakomir, 1859.), i za otvaranje biskupijskoga procesa na kojem bi se proučilo njegovo povijesno mučeništvo. Marko je rodom iz Kruševa, danas filijala stolačke župe, a u vrijeme Markova života filijala prenjske župe. Stolačka je župa osnovana 1863. godine.

Stolački župnik don Rajko Marković ove je godine pozvao za slavitelja euharistijske žrtve don Željka Majića, generalnog vikara iz Mostara, a uz njega su koncelebrirali suslavitelji don Ivo Šutalo, biskupski vikar za Trebinjsku biskupiju i don Rajko Marković, stolački župnik. Marko je mučeničku smrt podnio, potkraj mjeseca travnja 1859. godine, na planini Morine, pa smo tako ove godine obilježili 162. obljetnicu njegove blažene smrti.

Misa je slavljena u 18.00 sati i prisustvovalo je više desetina vjernika. Župnik je na početku sve pozdravio, predvoditelju zahvalio, a sve nazočne potaknuo da se svi molimo za našega Marka da ga Gospodin jednoga dana uzdigne na čast oltara. Pod Misom su posluživali župni ministranti, a misna čitanja čitali i liturgijsko pjevanje predvodili mladići i djevojke stolačke župe. Na sv. Misi nazočila je i „Udruga Marko Milanović“, čiji su članovi  poslije sv. Mise sa stolačkim župnikom i pratiteljem ove Udruge, održali kratki sastanak s planovima za ovu godinu. Vjernicima je bilo ponuđeno na izlaznim crkvenim vratima uzeti spomen-sličicu s molitvom za otvaranje postupka beatifikacije Marka Milanovića.

Prenosimo propovijed koju je izgovorio vlč. don Željko.

 

JA SAM KATOLIK
Propovijed na sv. Misi za Marka Milanovića
Stolac, 30. travnja 2021.

 Draga braćo i sestre!

Svi mi ovdje okupljeni, vjerujem, dobro poznajemo životni put drage nam uspomene – svjedoka vjere Marka Milanovića (Kruševo-Stolac, 1837. - Jakomir-Morine, potkraj travnja 1859.).[1]

Bezbroj smo puta čuli ili pročitali
da je rođen u današnjoj stolačkoj, a u ono vrijeme prenjskoj, župi, u mjestu Kruševo, 1837.;
da je, što se razumski može pretpostaviti, sakrament krštenja primio odmah po rođenju, a sv. ispovijedi i prve Pričesti u djetinjoj dobi;
da je krizman u velikoj krizmi 1856. koju je te godine u dva navrata podijelio apostolski pohoditelj, talijanski isusovac p. Vincenzo Basile.

Kada bi o njemu ovo bilo sve znanje, sigurno se ne bismo iz godine u godinu okupljali na ovo sv. Misno slavlje u kojemu na poseban način ističemo ovoga dičnoga sina stolačkoga kraja. Jer s ovakvim životopisom od rođenja do krizme na stotine je tisuća mladića i djevojaka, vjernika ovoga kraja, od dolaska i pokrštenja Hrvata do danas.

Pa što iz te nebrojene vojske, vjerujemo: dobrih vjernika, ističe Marka? Bogu hvala, i to nam je poznato: svjedočka - mučenička smrt na Jakomiru, na Morinama potraj travnja 1859. Odmah recimo i ovo: na žalost, mnogi su, ne samo mladići, na raznim putovima naših bespuća mučki ubijeni. Tolike je, ni krive ni dužne, noć progutala, hladna Bregava ili Neretva odnijela, do njihovih zemnih ostataka, upravo kao ni do Markovih, nikako doći. I, opet, ni o njima pojedinačno knjige ne pišemo i kao primjer nasljedovanja ni posebno ni pojedinačno ne ističemo. A, evo, Marka Milanovića i njegovu mučeničku smrt koja se dogodila prije 162 godina već godinama ne samo zaboravu otimamo, nego na njoj se kao svijetlom primjeru vjere nadahnjujemo i, po deseti put - prva sv. Misa 2012. godine - u ovu crkvu na ovaj dan okupljamo.

Pa što je to u Marka tako značajno, a da drugi, barem u tom stupnju, to nisu pokazali?

Svima nam je znano da je njegova posljednja riječ, prema svjedočenju njegova suputnika Pere, bila ispovijest vjere vjernika katolika. Mi bismo danas rado rekli: Ispovijest vjere Hrvata katolika. "Ja sam katolik" ponovio je više puta iako mu je bio jasno dano na znanje kakva ga sudbina čeka ako u svojoj ispovijesti ostane. Ta i Pero izmače maču jer ne izgovori spomenutu ispovijest vjere. A o muslimanu Muji Gutošiću, susjedu iz Kruševa, da i ne govorimo. Marko se ipak ne dade pokolebati. On kao u veličajnom „crescendu“ – sve jače i jače ispovijeda: Ja sam katolik, ja sam katolik, ja sam pravi katolik, a vi činite što hoćete! I učinili su. Glavu su mu oštrim mačem odsjekli, od tijela odvojili. Iz zapisa svjedoka znamo i ovo: Tijelo mučenika Marka Milanovića pronađeno je nakon četiri dana. Bilo je neraspadnuto. Usta mu bila nasmijana. Svjedoci su zapisali da je grob gdje je tijelo pokopano mirisalo i 40. dan nakon smrti kada je don Jozo Brnić došao slaviti sv. Misu.

Sve ovo znamo iz svjedočanstva o smrti koje je zabilježio tadašnji dubravski župnik don Vide Maslać[2] u pismima koja je uputio, jedno bogoslovu Lazaru Lazareviću u Rim, 29. veljače 1860., a drugo „prisvitlomu i pripoštovnomu i primilostivomu gospodinu pridstojnomu“ biskupu u Mostar iste 1860. godine o tome što učiniše „Cernogorci Banjani i Pivljani“.

Ali miris svetosti među nama i u nama živi. Zato i u ovoj sv. Misi i u osobnim i zajedničkim molitvama molimo da Nebo progovori, da se po zagovoru svjedoka vjere Marka Milanovića i čudo dogodi i da ga Sveta Stolica uzdigne na čast oltara kao svoga blaženika – sveca i mučenika.

Sveci su nam dani ne samo da bismo ih se spominjali, njihovu herojskom držanju bilo pred pogibijom tijela bilo u odolijevanju napastima svijeta krjeposnim životom divili, nego njihov životni put slijedili, njih nasljedovali. Dakle, dok se miris njihove svetosti među nama širi da i sami njime odišemo.

Marko je mučenik za katoličku vjeru i Crkvu. Nešto mlađi od njega po dobi, ali opet mladić, bl. Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. - Zagreb, 10. svibnja 1928.), koji je imao posve drukčiji put, na životnom raskrižju, svjestan i posebnih talenata koje mu je Bog udijelio, postavljao je sebi pitanja: “A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vrijeme. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam u tome… Na ovome smo svijetu samo provizorno… Za čas nismo tu, a ovaj život ima samo utoliko smisla ukoliko je priprava za drugi… Biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha… Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke! Svagda neka se vrši tvoja volja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće puno pitati jesam li bio profesor ili zidar. Ali nešto valja biti!” Molitva mu je uslišana, Bog ga je prosvijetlio. U jesen 1920. godine u Parizu, na glasovitoj Sorboni, Ivan upija na sve strane dragocjeno blago znanja, ali na poseban se način duhovno obogaćuje. Svaka liturgija za njega nov je poticaj za stvaralaštvo. Koralno pjevanje, obredi i slavlja sakramenata u njemu sve više razvijaju smisao za Boga. Sad konačno osjeća da je odmakao s onoga raskrižja pred kojim se svaki mladi čovjek nalazi prije nego što se opredijeli kojim će putem poći. Ivanu je postalo jasno koji je njegov put. Svojoj je majci pisao iz Pariza: “Katolička vjera moje je životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.”

Naš Marko kao da nije imao ovih problema. Njega, koji je u vjeri otaca rođen, a koju je molitveno zalijevao, sakramentalno hranio, kao da je sam Bog očuvao od dodatnih upitnika, na putu života čudesno ga vodio te na onoj glavnoj životnoj - palmom mučeništva okrunio!

Draga katolička braćo i sestre! Koliko se mi ovim životnim primjerom nadahnjujemo, ne pokazuje se našim divljenjem nego nasljedovanjem. Stoga je danas glavno pitanje. Kakvi smo mi katolici i, što to uopće za nas znači biti katolik?

Katekizam Katoličke Crkve, dajući odgovor na pitanje što znači da Crkva jest Katolička, a to je članak našega vjerovanja, govori tko su katolici – pripadnici Katoličke Crkve. Nakon govora o općem pozivu na katoličko jedinstvo koje se može očitovati na razne načine, nastavlja: „Potpuno se pritjelovljuju društvu Crkve oni koji, imajući Kristov Duh, prihvaćaju njezino cjelovito uređenje i sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja te se u njezinu vidljivom ustrojstvu združuju s Kristom [...] - koji njome upravlja po Vrhovnome svećeniku i biskupima - vezama ispovijedanja vjere, sakramenata te crkvene uprave i zajedništva" (KKC, br. 836-838)

Iako mi mnogi ove riječi ne možemo doslovno citirati, ipak su nam više-manje jasne. Jer, biti katolikom i za nas i veliku većinu onih koji se izjašnjavaju katolicima, znači pritjeloviti se društvu Crkve, prihvaćati njezino institucionalno uređenje, te primati sva u njoj ustanovljena sredstva spasenja, sakramente i, jasno, poštovati njezinu biskupsku hijerarhiju s Papom na čelu. Katekizam u sljedećim redcima kaže da to nije dovoljno za spasenje. Stoga je potrebno staviti naglasak na nastavak teksta: „Ne spašava se onaj koji, makar bio pritjelovljen Crkvi, ne ustraje u ljubavi, koji ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’ ali ne i ‘srcem’.“

Danas je u svijetu preko milijardu i četiri stotine milijuna katolika; hrvatski se narod u visokom postotku, gotovo 90%, izjašnjava katoličkim; u našoj je Hercegovini oko 180.000 katolika. A koliko nas je, poput Marka Milanovića, spremno pod mačem svjedočiti Ja sam katolik sa svim znanjem da su to možda posljednje glasno izgovorene ovozemaljske riječi?

Primjer Marka Milanović zorno nam govori kako „biti katolik“ ne znači samo pripadati jednoj zajednici, imati za to potrebne dokaze – dokumente, usvojiti neko socijalno ponašanje, pripadati jednomu kulturološkom krugu i na vlastito izgrađen način prihvaćati i poštovati ustrojstvo crkvene hijerarhije; da vjera nije stil nego potpuno predanje uma i srca (cor do = credo), svega što jesam u punoj svijesti da onda kada se predajem ja jesam, ja živim. I ne prividno i vremenito, nego stvarno i vječno.

Marko Milanović svojim hrabrim svjedočenjem „Ja sam katolik“, koliko god možda u raznim definicijama vjere bio nevješt, vješto je kroz potpuno predanje i palmu mučeništva stekao proslavu na nebesima. Dakako, i to je dio naše vjere. Amen.


[1] Pero, Milanović, priredio, Mučeništvo Marka Milanovića, Mostar, 2010.

[2] O don Vidojevu životu i djelu vidi: Milenko Krešić, Don Vidoje Maslać i Trebinjsko-mrkanska biskupija (1795.-1962.),Trebinje, 2012