• 1
  • 2
  • 3

Biskup Ratko održao predavanje za bračne parove naše župeU nedjelju uoči korizme, 3. ožujka 2019., kao i prethodnih godina, biskup je Ratko, u dogovoru sa župnikom don Rajkom, slavio sv. Misu u župnoj crkvi u Stocu. I poslije sv. Mise održao predavanje bračnim parovima kojih je bilo više od šezdeset. Svaka je kuća primila knjigu „Sjeti me se kada u raj dođeš“, u kojoj su nanizane sve propovijedi na Veliki petak od 1992. do 2017. godine. Duhovno štivo kroz korizmu. Poslije predavanja susret svih sudionika uz kavu i kolače u dvorani kod crkve.

U koncelebraciji bili su župnik i tajnik don Pero. Biskup je u početku podsjetio da će kroz korizmu odzvanjati tri evanđeoske riječi: molitva koja se uzdiže Bogu, karitativna djela koja se pružaju potrebnima i post koji najviše duhovno pročišćava nas same.  U propovijedi govorio je na temu Lukina Evanđelja (6,39-45) i Isusovih kratkih usporedaba:  

„Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti“, znači ako roditelji ne poštuju Božjih zapovijedi, ne će ih poštovati ni njihova djeca. Ako laže mati, lagat će i kći; ako krade otac, krast će i sin. Ako učitelji naučavaju naopak nauk, učenici će zajedno s učiteljima u jamu upasti; ako vjeroučitelji naučavaju pravu istinu, učenici će pamtiti pravu istinu. Itako redom.

„Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun, što je u oku bratovu“, znači, polazeći od sebe, lakše vidimo i najmanji grješuljak u drugoga nego veliki i teški grijeh u sebe; bratov grijeh raznosimo po selima i gradovima, a svoj skrivamo i niječemo da ga uopće imamo.

Nema „stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom“, znači od zla oca i od gore matere ne dolazi uzoran dječak ili djevojčica! A od dobra oca i još bolje majke možeš se nadati i dobro odgojenoj djeci.

„S trnja se ne beru smokve, niti se s gloga grožđe trga“, znači ne možeš očekivati od loša učenika prvoklasna gradonačelnika. I tako redom. Najprije stavi sebe u red, pa onda pokušaj staviti u red one za koje si moralno zadužen.

Poslije sv. Mise biskup je, u ključu Isusovih riječi, govorio o Barbari majci koja je molitvom i postom odgajala svoga sina Alojzija Stepinca za svećenika.       

 

VELIKA JE MOĆ MAJČINE MOLITVE

Rođenje. U župi Krašić - 60 km od Zagreba - rođeno muško dijete Barbari i Josipu Stepincu. Na krštenju mu dali ime Alojzije Viktor. Majka Barbara, žena skromna, spretna, pobožna, kada već ima petero djece, a tek joj 30 godina - imala ih je još troje - u sebi obeća Bogu da će srijedu, petak i subotu postiti i moliti svega života da joj ovo po redu peto dijete postane Božji svećenik! To joj je najuzvišenije zvanje koje bi željela od Boga isprositi svojom žrtvom po Isusovoj riječi: Molite Gospodara žetve da on pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9,38).

Čudo prvo - sjemeništarac. U sedmom razredu gimnazije, tj. današnjem trećem, Alojzije se javi u sjemenište u Zagrebu, 1915. Želi biti svećenik. U mame samo srce poče jače kucati i pojača postove i molbe: dalek je put, ali mogao bi Bog dati! Učenik završi treći gimnazije, i 8. svibnja 1916. navrši 18 godina.

Kušnja prva - vojska. Car Franjo Josip odredi za cijelu Carevinu da takvi punoljetni mladići u svibnju završe treći, a, kroz svibanj i lipanj, i četvrti s maturom. I u rat! Važnije je bojište nego sveučilište! Tko će sada preživjeti vojsku? - uzdiše majka Bara. Što će biti sa sjemenom zvanja u vrtlogu rata? - Uzdiže majka sklopljene ruke prema Bogu! I pojačava molitve.

Kušnja drugapoginuo! Treće godine, stiže tužna vijest s bojišnice: Alojzije poginuo! Župnik Huzek služio Misu zadušnicu u crkvi. Majka ne vjeruje da je poginuo, a drugi očekuju kada će ga s bojišta dovesti da bude kršćanski pokopan? 

Čudo drugo – nije poginuo! Ali jest istina da je 16. lipnja 1918. Alojzije ranjen i zarobljen u Italiji i završio u logoru liječeći ratnu ranu na nozi. Godine 1918., pripremajući u Rimu mirovni ugovor s talijanskom vladom, dr. Ante Trumbić (1864.-1938.), predsjednik Jugoslavenskog odbora, doznaje „da u Noceri i dalje borave zarobljenici – časnici iz Hrvatske“.[1] Posjeti ih i savjetova im da se svi upišu kao članovi jugoslavenske dobrovoljačke legije. Oni to učine, a Trumbić njihov popis predade talijanskoj vladi koja ih odluči pustiti iz logora. Zarobljeni se vojnici prevezoše do Soluna. Među njima i Stepinac.[2] Tu Stepincu bi uručena i dobrovoljačka legitimacija. Može valjati, nikada se ne zna što se u životu iza brda valja. Međutim, Stepinac kasno u Solun stiže, 6. prosinca 1918. - 80 dana nakon proboja, jer bojište bî provaljeno polovicom rujna. Nije dakle ni vidio Solunske fronte. Čak ga smanjiše s poručnika na potporučnika. Poslan u Vranje, zatim u Gnjilane i u Prištinu odakle u proljeće 1919. demobiliziran prispje u Zagreb.

Kušnja treća - agronomija. Godine 1919. upisa se na agronomiju. Samo majka otužna, jer vidje da će se sjeme zvanja zatruniti u zagrebačkoj vrevi. Ali ona uporna, ne prestaje moliti i postiti, pa što Bog dadne. Student u prvom semestru ne položi nijednoga ispita. Vrati se kući, na žalost ćaćinu, a na radost maminu. Ona sve na jednu: on će ipak u bogosloviju! Možda mu pomognu moje srijede, subote i molitve?

Kušnja četvrta - samo ne bogoslov! Stepinac samo jedno zna: u bogosloviju NE. Goni ga kuda god hoćeš, ali bogoslovija ne dolazi u obzir. I ono malo zvanja što je u njemu klijalo pokaza se nestalnim zbog nevolje. I sve ga pokoleba. Mamu ipak nešto vuče da i dalje moli o kruhu i vodi. Neka ovi postovi i molitve budu Bogu na slavu, a momu sinu na duhovno zdravlje! ponavlja u sebi da je Bog čuje. 

Kušnja peta - zaručnik. Potkraj 1923. sa znanjem roditelja javi se pismom učiteljici Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja iz osnovne škole. Nudi joj prsten i ozbiljno se kani s njome oženiti. Majka šuti, ne prestaje moliti i postiti, više nekom „nadom protiv nade“, jer vidi da će zvanje potonuti u ovozemnim brigama. Životna se sreća ukaza i Mariji poput lijepa sna. Razmijeniše 21 pismo u tri mjeseca: on njoj 9, ona njemu 12.

Čudo treće – učiteljica odustaje. U 12. pismu ona odusta: „Baš zato što Te smatram previše poštenim i plemenitim, ne mogu i ne smijem Te varati“. Kao što je on čudno odbijao pomisao na bogosloviju kroz osam godina, tako je ona sada čudno odbila misao da se za njega uda. Nitko radosniji od majke, pogotovo kada Alojzije njoj dade svih 12 pisama da ih odnese nesuđenoj zaručnici!

Čudo četvrto - samo bogoslov! Prođe osam godina traženja sebe. Kao izgubljeni sin izgubljena zvanja: nikamo ne prispio: ni poručnik, ni zaručnik, ni agronom! I vrati mu se misao na bogosloviju. Tu je i vlč. Josip Lončarić, rektor iz sjemeništa, kao poslan od Boga. Mama zna samo za srijedu, petak i subotu. Ona ne razgovara s njim, nego s Bogom. Zna da je to Božje, a ne ljudsko zvanje. A Bog će naći načina i da postove usliši i da Alojzija podsjeti na duboko zapretano zvanje u njegovu srcu. I, začudo, odluči on u bogosloviju! Priopći to prvo majci. U Barbare samo što srce ne puče od obilnih postova! Pošalju ga u Rim. Tu će ostati 7 godina: 3 filozofije s doktoratom i 4 godine teologije s drugim doktoratom. I doista ono jedno zrno koje pade na dobro tlo moglo bi uroditi stostrukim rodom.

Bog uslišio zavjet – Alojzije svećenik. Stepinac bi zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Rimu, 26. listopada 1930., u 32. godini života. Svećeničko mu je geslo: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14). Ostade još godinu dana u Germanicumu vršeći službu prefekta bogoslovima. Vrati se u Zagreb, 1931. Za njim 5 ocjena: 1 - Posve plemenite naravi; 2 - U svemu vrlo solidan, najsolidniji; 3 - Istinski pobožan; 4 - U disciplini vjeran i 5 - Vrlo marljiv.

Tek tada, kada se kao mladomisnik vratio iz Rima, u 33. godini, majka mu Barbara otkri svoju privatnu tajnu postova i molitava da bude svećenik. On joj srdačno zahvali i potaknu je da i dalje moli da bude - "dobar svećenik"! 

Čudo peto - ceremonijar. Nadbiskup Antun Bauer (1856.-1937.) mogao ga je postaviti za profesora, ili na neku drugu službu u nadbiskupiji, ali ne: on ga uze za svoga ceremonijara da ga prati po župama i pomaže mu rješavati spise na dvoru. Tako ga je iz bližega mogao upoznati. Čak ga posla na neke župe da se okuša u rješavanju sukoba između župnika i župljana. Prešavši 72. godinu, Baueru misao na koadjutoru, svomu nasljedniku. Mislio i radio punih šest godina, od 1928. do 1934. Kralj u Beogradu postavlja veto/zabranu na predložene kandidate. Kako koji dođe na glas, tako bude ozloglašen! A u slučaju prazne biskupske stolice, trećina prihoda nadbiskupije u državnu kasu. Država kažnjava Crkvu ako predloži valjane kandidate, pa ih ona sruši. A kažnjava je otimajući joj prihode što se ne brine da popuni biskupsku katedru valjanim kandidatima!

Čudo šesto - kandidat. Slučajno jedan biskup za ručkom na Dvoru spomenu nadbiskupu Baueru da predloži Stepinca za koadjutora. Gleda ga Bauer: 36 mu godinâ, a svećeništva: 3,5. Mlad ko kap. A nadbiskupija 1.770.000 vjernika u 360 župa.

U veljači 1934. umrije pomoćni biskup Dominik Premuš, a nadbiskup Bauer pade u postelju. Jedva se dovuče do stola i napisa pismo Nunciju u Beograd: „Teško sam bolestan, zapravo bolestan na smrt. Što će biti bez koadjutora? […]. Ne znam drugo nego da vas zamolim, da predložite dr. Alojzija Stepinca. On je mlad, trebat će dispenzu, no ja za njega jamčim, a drugoga ne znam niti ga mogu predložiti“. I kao što je sve od 1918. do 1924. išlo puževim korakom u opredjeljenju za zvanje, sada će sve bljesnuti munjevitom brzinom. Nuncij proslijedi poruku i preporuči Stepinca Državnom tajništvu u Vatikan. Tajništvo se obrati za informacije rektoru Zavoda gdje je Stepinac proveo 7 godina (1924.-31.). Od rektora 5. ožujka 1934. u Vatikan sve same pohvale o Stepincu. Državno tajništvo s Papom na čelu prihvaća Stepinčevo ime i javlja kralju. Kralj šalje ministra Srkulja da se raspita u Zagrebu o Stepincu zna li ga itko. Nadbiskup mu Bauer kaže samo tri rečenice: „Stepinac je sin dobrostojećih seljačkih roditelja. Bio je solunski dobrovoljac i mnogo radi za sirotinju na zagrebačkoj periferiji“. Kralj pristade. Međutim, 4. travnja 1934. kralj odusta. Neprikladan. Križevački vladika nagovori Bauera da pođe Nunciju i zajedno s njime kralju. Tako Bauer stigne u Beograd 12. travnja. Sutradan audijencija kod kralja. Bauer jednostavno podsjeti: „Veličanstvo, kraljeva se ne poriče!“ Uostalom on je bio „solunac“. A gdje je dokaz? - Nadbiskup izvadi onu „vojnu bukvicu“ o dobrovoljačkoj legiji. I udobrovolji kralja koji se ponada da će u Stepincu naći podupiratelja unitarističke države i politike! 

Tih dana Bauer reče Stepincu da će biti njegov koadjutor jer je tako Papa odlučio. Stepinac, raskolačenih očiju, duboko potresen i iznenađen pade na koljena i zamoli ga sklopljenih ruku da ga mimoiđe taj križni put. „Ali imenovanje je u putu“, veli mu nadbiskup. Čim je stiglo, trebao je otići u Beograd i dati pisani pristanak.

Čudo sedmo - koadjutor. Tako papa Pio XI. imenova vlč. Alojzija Stepinca zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, tj. s pravom nasljedstva, 28. svibnja 1934. Katolički list o novom nadbiskupu niže samo pohvale.

Ređen je za biskupa u Zagrebu, 24. lipnja 1934. na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, nad kojim bijaše „ruka Gospodnja“. E sada se ta božanska ruka nadvi nad Stepinca, koji će biti doduše „glas vapijućega“ u trima totalitarističkim pustošenjima, ali će poput Krstitelja ostati „svjetiljka što gori i svijetli“.

Kušnja šesta - osuđen. Kada ga komunisti ne namamiše da uspostavi nacionalnu hrvatsku Crkvu odijeljenu od Rima, osudiše ga na 16 godina robije. Majka ga treći put posjeti u Lepoglavi. Što mu je u deset dopuštenih minuta mogla reći nego: „Sinko, u svakoj si mi molitvi pred očima, sada pogotovo na ovome križu!“ A on joj ponovi svoje svećeničko geslo: „Majko! A ja, Bože zakloni da bih se ičim ponosio osim Križem Gospodina našega Isusa Krista!“ Nije je više vidio, preselila je u vječnost.

Kušnja sedma – ne daju mu obavijest. Njemu u zatvoru ne htjedoše kazati tjedan dana da mu je mama umrla, 11. prosinca 1947., niti je primio ijedan telegram sućuti od njih 20-ak koji su pristigli u zatvor. Stražari valjda čekali da mu Božić bude u tuzi i suzi.      

Čudo osmo - kardinal. U studenome 1952. najavljen, a u siječnju 1953. imenovan kardinalom, ali nije mogao u Rim.  

Čudo deveto – blaženik. Godine 1998. papa Ivan Pavao II. proglasi Stepinca u Mariji Bistrici Blaženikom i Mučenikom.

Stepinac o majci Barbari.[3] „… Iza rata istom, konačno, kad sam se vratio kao svećenik iz Rima, doznam, što je sve učinila moja mama za mene. Punih 50 godina [1898.-1947.] ona je za mene obdržavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe, svečanosti, težaci, gosti, proštenja. Svaki put ona je sve u kuhinji vodila, ali nikada kroz 50 god. nije u te dane ni okusila mesa i postila je. Počela je to dok sam bio još dijete, a s nakanom da budem svećenik. Dok sam bio na fronti, pronio se glas da sam mrtav, ali ona i dalje posti i moli za mene – na istu nakanu – ne vjeruje da sam mrtav. Došao sam s ratišta kući. Jedno vrijeme upisao sam se na agronomski fakultet, onda sve do 1924. godine bio sam kod kuće – radio sve seljačke poslove, ali ona ni tada ne gubi nadu, posti i moli na istu nakanu. Ni slutila nije kako je još na fronti, a onda pogotovo nakon povratka moja čvrsta odluka bila: idem bilo kuda, bilo u koje zvanje, samo u bogosloviju ne! Gledao sam u blizini ovdje nekoliko žalosnih primjera svećeničkog života. Bojao sam se zato i da ne bih kojom nesrećom krenuo njihovim putem, odlučio sam: radije ne biti svećenik. Ali eto kao grom iz vedra neba pismo msgr. Lončarića […]. Njegovo pismo silno me je potreslo. Tri sam tjedna proživljavao jake nutarnje borbe. Savjetovao sam se u Zagrebu s o. Foretićem, koji je bio moj ispovjednik, i konačno, nakon velike borbe, odlučim: idem u svećenike. […] I kad sam postao svećenik, ona i dalje moli i posti, a sada na nakanu, da budem dobar svećenik. I dalje, kad sam bio biskup, ona ne prestaje sa svojim zavjetom sve do svoje smrti! Velika je moć majčine molitve i njezinog blagoslova.

Plemenita li sina od plemenite majke! Dobra li ploda od dobra stabla! Eto postao je ne samo svećenik, što je ona molila, nego i nadbiskup i blaženik i mučenik, što ona nije molila. a Bog preobilno uslišio!


[1] S. Sakač, „Barbara Stepinac i svećeničko zvanje njezinog sina“, u: Hrvatska  revija, 4/1960., str. 379.

[2] J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja ljubavi, I., Zagreb, 2010., str. 63, bilj. 108.

[3] J. Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 61-62; 10. I. 1952.