• 1
  • 2
  • 3

STOLAC: OBLJETNICA SMRTI MARKA MILANOVIĆAU ponedjeljak, 30. travnja, sv. Misom u 18 sati, u župnoj crkvi sv. Ilije Proroka u Stocu, obilježena je obljetnica smrti svjedoka vjere toga kraja blagopokojnoga Marka Milanovića. Nadnevak je uzet iz povijesnoga pisma don Vide Maslaća, dubravskoga župnika, koji je 29. veljače 1860. pisao bogoslovu Lazareviću u Rim da je „godine 1859. na svršetku mjeseca travnja“ podnio svjedočku smrt za katoličku vjeru spomenuti mladić Marko iz Kruševa, tadašnje dubravske, a današnje stolačke župe.

Misu je predvodio biskup Ratko Perić, a s njim su koncelebrirali generalni vikar msgr. Srećko Majić, stolački župnik i dekan don Rajko Marković, kancelar i nevesinjski župnik don Ante Luburić, domaći sin benediktinac o. Jozo Milanović i nacionalni ravnatelj PMD BiH don Ivan Štironja.

Nakon što je, na početku misnoga slavlja, sve sudionike pozdravio župnik don Rajko, biskup je Ratko objasnio da je ovo prvi put da se na ovaj način obilježava obljetnica smrti mladića ove župe Marka, ubijena u uskrsnom tjednu iz religioznih motiva na putu prema Sominama, gdje Milanovići i danas imaju svoje višestoljetno planinsko imanje. Njegov primjer i darivanje života kao svjedočanstvo katoličke vjere poziva nas na ovakvu javnu molitvu i komemoraciju.

U svojoj je propovijedi biskup protumačio da Marko nije dao život radi zaštite svoje imovine i zemaljskoga blaga, niti radi svoga tjelesnog života ili vlastite obitelji, što bi se također smatralo herojskim djelom, nego je on dao svoj život da posvjedoči svoju pripadnost Rimokatoličkoj Crkvi i vjeri. Iako su mu hajduci ponudili da će mu poštedjeti život ako se odrekne „latinske“, tj. katoličke vjere, on je to odlučno odbio. Ostao je vjeran rimokatoličkoj vjeri, nije žalio u tu svrhu ni svoju krv proliti, i tako je njegov lik zasjao na nebu ove biskupije kao jedan od najjasnijih i najsvjetlijih katoličkih duhovnih likova do danas. Osobno mu se i privatno vjernici mogu utjecati, moliti njegov zagovor kod Boga u raznim obiteljskim potrebama i životnim poteškoćama, ali liturgijski, službeno-crkveno, mi smo dužni moliti za njega, napose da ga Gospodin, ako je njegova sveta volja, kao svjedoka vjere jednom uzdigne na čast oltara.

Ova sv. Misa, za vrijeme koje su pjevali stolački mladi pod vodstvom s. Alojzije, milosrdnice, bila je uzvišena molitva u koju nije bio uključen samo pokojni Marko, nego i toliki drugi, svećenici, redovnici i redovnice, vjernici laici koji svojim vjernim svjedočanstvom mogu stajati kao svijetli primjer kako se poštuje i čuva vjera u Trojedinoga Boga; u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Župnik je, na kraju sv. Mise, zahvalio svima nazočnima, svećenicima i vjernicima, biskupu Ratku koji je otpočeo komemorirati ovu svjedočku smrt, prikazujući sv. Misu za Marka, što bi trebala postati tradicija svakoga 30. travnja. Pozvao je članove „Udruge Marko Milanović“ da se kratko susretnu s biskupom te porazgovore o nekim važnim temama vezanim za život i djelo toga hrabrog svjedoka vjere. Biskup je na kraju izmolio Molitvu za otvaranje postupka beatifikacije mladića Marka i preporučio vjernicima da to češće mole, i pojedinačno i obiteljski.

KIUM, 2012-04-30

KOMEMORATIVNA MISA
ZA MARKA MILANOVIĆA


Stolac, 30. travnja 2012.

Braćo svećenici, dragi Božji narode!

Okupili smo se na ovom svetom mjestu, u stolačkoj župnoj crkvi sv. Ilije proroka, da u ovu svetu Misu najvećega Mučenika na ovome svijetu, Isusa Krista, uključimo i svjedočku žrtvu našega subrata i vjernika Marka Milanovića. On je prije 153 godine, po svemu sudeći na današnji dan, 30. travnja 1859. godine, dao svoj život za katoličku vjeru na brdu Jakomiru iznad nevesinjskih Morina. Tadašnji dubravski župnik don Vide Maslać – Stolac je osnovan kao župa tek četiri godine kasnije, 1863. godine -  piše dubrovačkomu biskupu Vinku Čubraniću da se taj događaj zbio: „Godine 1859. na svršetku mjeseca travnja“ (Mučeništvo Marka Milanovića, str. 183). Zato smo i odredili ovaj nadnevak: 30. travnja. Ovo je dakle prvi put u ovoj dugoj povijesti da ovako svečano komemoriramo svjedočku smrt našega Marka i da za njega slavimo ovu euharistijsku žrtvu. S obzirom na postizanje bilo koje crkvene svrhe ili religiozne nakane koja se odnosi na ovoga našeg svjedoka vjere, ništa nam tako ne može pomoći kao ova sveta Misa, nekrvna Isusova žrtva:
i da Bog, po svojoj svetoj volji, i ovomu našem naraštaju progovori svojim vidljivim znakovima kojima je govorio naraštaju godine 1859.-60. neposredno nakon pogibije Markove: usta mu se i mrtva smijahu, a tijelo vaskoliko žuto, i mirisavo; tijelo mu bilo neraspadnuto i mirisalo čak 40 dana nakon smrti; haljine mu bile bijele i čiste, neuprljane ni u smrti; nikakav mrtvački zadah nije izlazio iz njega nego se samo neki ugodan miris osjećao, itd.;
i da se ovo svjedočanstvo, koje nam je ostalo zapisano iz pera don Vide Maslaća, župnika u Prenju, i to u dva pisma, potvrdi novim dokazima o Markovu mučeništvu, ako je volja Božja;
i da Bog podigne proučavatelje ovoga divnog primjera i svjedočanstva na svoju nebesku slavu, a na dobro naše Katoličke Crkve;
i da pronađemo što više građe o njemu,  njegovu životu, od njegova groba do njegovih kostiju;
i da što više i što bolje zaživi u narodu svijest o pravom mučeništvu ovoga našeg brata;
i da što prije, po našim poniznim molitvama i po Božjoj svevišnjoj odluci, ugledamo našega Marka kao mučenika na oltaru. U tu smo svrhu preporučili molitvu za otvaranje postupka za beatifikaciju.
Kada je Marko krizman? Nismo o ovome prije pisali, a čini se da bi se podatak trebao tražiti u ovome smjeru. Don Vide Maslać 16. siječnja 1852. piše kardinalu Giacomu Fransoniju, pročelniku Kongregacije za širenje vjere, da je posljednja krizma i kanonska vizitacija bila u Trebinjskoj biskupiji prije dvadeset godina, tj. 1832. kada je po Hercegovini krizmavao apostolski vikar don Dominik Sokolović iz Dubrovnika, koji je preminuo 1837. godine.
Vincenzo Basile, talijanski isusovac, 24. veljače 1856. piše istomu kardinalu Fransoniju da je 12. veljače te godine došao u Dubrave: „U tri dana koja sam proveo među njima, podijelio sam sakrament krizme za 650 pripravnika koji su me ganuli do suza, gledajući ih kako se kao rajski anđeli približavaju, pobožni i prožeti uzvišenošću onoga spasonosna sakramenta koji su primali. Imajući u vidu kratkoću vremena, nisam se mogao pozabaviti ni sv. vizitacijom ni da dovršim krizmanje ostatka vjernika, pridržavajući da to učinim u zgodno vrijeme kada se u svibnju, nakon svetkovine Duha Svetoga, vratim iz Slavonije i Hrvatske, gdje ću propovijedati sv. misije, kako sam prošle godine obećao časnim biskupima onih dotičnih biskupija“. Popis tih krizmanika nije nažalost spašen, vjerojatno izgorio s ostalim župnim matičnim knjigama na Kasarni 1986. godine.
Ako je Marka Milanovića mogao zapasti red da bude krizman u prvoj velikoj skupini u veljači 1856. ili u svibnju iste godine, tada mu je bilo 19 godina, tri godine prije svoje mučeničke smrti podnesene 30. travnja 1859. Krizmatelj isusovac Basile piše kako su mu se krizmanici približavali kao „rajski anđeli“, pobožni i prožeti uzvišenošću onoga spasonosna sakramenta koji su primali“. Marko je surađivao s darovima Duha Svetoga, rastao i u jakosti i u bogobojaznosti, u mudrosti i razboritosti, u spasonosnu znanju i u primanju dobra savjeta.
Sjajno mučeništvo. Komiti ili hajduci, koji su se borili protiv Turaka, a pljačkali i svoje pravoslavne i katolike, nakon što su odrubili glavu muslimanu Muji Gutošiću, pustili dvojicu planištara koji su se izjasnili da su pravoslavci i ostavili na miru katolika Peru Glavinića koji je rekao da je sin „Tripka Brstine iz Gornjega Hrasna“ davši mu još kruha i haljina da ga ne pomete, upitaše mladića Milanovića iz Kruševa: Jesi li ti katolik ili pravoslavac?
Milanović odgovori: Ja sam „Katolik“ (MMM, str. 182-183).   
Krvnik ga svjetovaše „da kaže da je pravoslavac, i da bi mu oprostio“.
Milanović odgovara još snažnije i još odlučnije: „Ja sam pravi katolik!“ (MMM, str. 170-171).
Hajduci ga saletješe i još mu jednom ponudiše da će biti oslobođen kao i kolega mu Pero, samo kaže li da nije katolik, nego pravoslavac.
Milanović po treći put i najodlučnije reče: „Ja sam katolik, a vi činite što hoćete!“ (MMM, str. 170-171). Vidješe hajduci zdrava i odlučna mladića pred sobom, da ne žali života za svoju katoličku vjeru, pa ga i posljednji put upitaju, ostaje li on pri svojoj riječi ili želi uzalud izgubiti glavu.
Milanović opet samo na jednu: „Katolik!“ (str. 182-183).
Krvnik Ćeović - ili Djeović - zamahnu sabljom, nije Marko ni trepnuo okom ili maknuo glavom. Ode glava 4-5 aršina od tijela.
I tako je dobrovoljno dao svoj život za pravu vjeru katoličku mladić Marko, kojemu odsjekoše glavu na brdu Jakomiru, dodaje don Vidoje Maslać (u rimskom izvješću čitamo „Takomist“, očito krivo čitanje).
Ovo je prikaz na razini velikih mučenika Crkve: sv. Ignacija u Rimskom Colosseumu pred beštijama, 107. godine; sv. Polikarpa u Smirni na lomači, 155. godine; sv. Duje u Solinu 203. godine kada nije htio žrtvovati poganskim idolima itd. Evo i naš je Marko stavljen pred životnu kušnju: Hoće li se u svojoj 22. godini života odreći svoje katoličke vjere:
Kako bih se odrekao katoličke vjere u kojoj sam rođen i zadojen; vjere u kojoj sam kršten dan-dva nakon rođenja 1837. godine?
Kako bih se odrekao katoličke vjere u kojoj sam kao dječak prvi put ispovjeđen i pričešćen i onda se jednom godišnje ispovijedao i o Uskrsu pričešćivao barem tako 15 godina?
Kako bih se odrekao katoličke vjere u kojoj me isusovac p. Vincenzo Basile krizmao u mojoj 19. godini života i kada sam obećao da ću se odricati vjeroizdaje, i svakoga sotonskog utjecaja i zavođenja, a prianjati uz Boga Oca, Sina, Duha Svetoga, uza Svetu Crkvu Katoličku?
Evo odakle snaga u Marka mladića. Od Duha Svetoga. Od onih sedam darova koje je 1856. u Prenju primio i koje je u molitvi i poštenju razvijao. I razvio se u pravoga svjedoka, koji svoju vjeru nije znao teološki u potankosti razglabati, ali jest mogao znati:
da je pripadnik Katoličke Crkve kojoj na čelu stoji papa Pio IX. (1846.-1978.), a da pravoslavna Crkva ne priznaje Papu;
da je pripadnik katoličke vjere koja drži da se krizma ne dijeli s krštenjem u djetinjstvu kao u pravoslavlju, nego odvojeno od krštenja, u odrasloj dobi;
znao je i to da se ne smije ženiti pravoslavkom niti se katolkinje udaju za pravoslavce, a jedni druge ljudski i vjernički poštuju;
da se katolička ženidba ne može razvesti, a pravoslavna može, i to iz više razloga;
da katolici idu svake nedjelje obvezatno na sv. Misu ako ikako mogu, a da pravoslavci nemaju takvu vjersku obvezu itd.    
Da je don Vide znao kakva mladića ima u svojoj župi, možda bi mu ponudio da pođe u sjemenište, kao što je ponudio svomu bratiću Jozi, koji je bio dvije godine svećenik, umro i pokopan u Prenju 1863. godine, ili Miji Jeriniću iz Prenja, koji je pošao u sjemenište 1860. godine, zaređen za svećenika 1873., a preminuo 1901.
Zaključak. Željeli bismo da ova sv. komemorativna Misa u slavu Božju za dušu našega Marka ostane kao naše vjerničko sjećanje na njegovo svjedočko preminuće i da kod Prijestolja Božjega milosno pomogne Marku do časti oltara. Dao svemogući Bog!   

Ratko Perić, biskup

mm2012